Kuća pijeska i magle

  —> Vidi naše Hrvatske kako se lijepo smiješi :))

Već odavno me HTV-ov Dnevnik nije toliko zaprepastio kao danas. Ponekad se pitam je li sve ovo što se događa oko mene zaista realnost, ili će Šprajc svaki čas prasnuti u smijeh i reći “e dragi gledatelji, jesmo vas dobro nasamarili!”? Čekam dan kad će se ovo zadnje dogoditi, no zasad mi preostaje tek jalova, tužna hrvatska svakodnevica.

Naime, danas sam upravo doznala da je Branimir Glavaš organizirao, citiram, “koncert potpore i zahvale”, u Tomislavgradu u novopečenoj mu domovini, Bosni i Hercegovini. Nastupali su vrsni umjetnici kao što su Colonia, Krunoslav Kićo Slabinac, Veseli Šokci (tkogod oni bili) i mnogi drugi, a okupljenima su se obratili osječko-baranjski župan Vladimir Šišljagić, osječki gradonačelnik Krešimir Bubalo te sam Branimir Glavaš. Šteta što nije bio Thompson, maloumni dernek tek bi tada bio potpun.

Ako se Glavašu nešto mora priznati, to je da je mnogo puta uspio ismijati i nasamariti ionako ridikulozno hrvatsko pravosuđe. Čovjek je majstor.

Još mi je uvijek nepoznanica zašto se podigla tolika prašina kada je štrajkao glađu; stotine nevinih ljudi umiru od neuhranjenosti svaki dan, a tada se cijela zemlja digla na noge jer jedan najobičniji stari šljam i ratni zločinac odbijao pojesti svoje obroke. A nedavni bijeg u susjednu nam BiH upravo predivno ilustrira kako je “pravna država” tek isprazna floskula kojom se ljudi posluže kad ne znaju na što bi se drugo pozvali.

Skandalizira me da je čovjek koji je nemoćnim civilima sipao kiselinu iz akumulatora u grlo danas slavljen kao ratni heroj i veliki domoljub, da je uvažen član na političkoj sceni i da u svojoj regiji pobire glasove bez po’ muke. Imenovanje njega za domoljuba predstavlja uvredu za prave hrvatske domoljube, koji domoljublje ne miješaju s agresijom na srpske civile i rat ne iskorištavaju za svoju vlastitu dobit. Još me više skandalizira to, što umjesto da, ako ništa drugo, bude diskretan i tih u svoj svojoj sramoti i ljudskoj ništavnosti, on organizira  neukusan, masovan dernek na koji hrli bezglava svjetina s ukupno tri moždane stanice. Već si zamišljam tu scenu: Indira Vladić Mujkić alias Conan započinje prve taktove jedne od svojih kakofonija, na što razularena masa spremno formira kolo, podižu se barjaci, sviraju tamburice, klikće pokojnom Tuđmanu. Ne znam za vas, ali mislim da bi mi prokrvarile moždane ovojnice da sam se u to vrijeme našla u Tomislavgradu.

Kao šlag na kraju ovih Vijesti dana, doznajem da 14 tisuća ljudi (!) hrli u Arenu, znamo svi već na što. Isto kao što mislim da bi -utjelovljenje naše nacionalne sramote- Thompsona, trebalo ne samo zabraniti, već prognati što dalje iz ove države i poslati ga, što ja znam, u Burkinu Faso pa neka tamo stenje po plantažama kakaovca, tako bih zabranila i nastup žene koja je otvoreno poticala srpske agresore na Hrvatsku za vrijeme rata.  No opet, koji je smisao svih zabrana ako ljudi sami ne uviđaju što je tu loše: karte za Brenu su planule poput vrućih kolača, fašistoidni “pjevač” na dan predizborne šutnje dreči na glavnome gradskom trgu, a Glavaš, ratni “bjegunac”, na sva zvona organizira odlično posjećeni koncert “podrške i zahvalnosti”.

Samo da je kruha i loše glazbe (i hrvatskog pravosuđa)!

p.s. A evo i jedan glazbeni video, čisto  radi bodova :)) Hvala blogerici Life iz fotelje

Stilske vježbe odnosno oni “modni” izričaji koje bih rado zakonski zabranila. Toliko o demokraciji.

DISCLAIMER! DISCLAIMER! Ovaj je post pisan prvenstveno s namjerom da bude zabavan, a ne da ikoga uvrijedi. Poigrala sam se sa zanimljivim stereotipima, moj post je usmjeren protiv meni nelijepih stilskih izričaja, a ne osoba koje ih nose. Toliko.

MUŠKARCI

1.Od glave do pete u bijelom lanenom odijelu

Stilski uzor: Željko Kerum ili pjevač domaće zabavne glazbe po želji. Mentalna slika: razdrljena bijela lanena košulja, ispod koje se nazire ljubavni ćilim i lančuga koja se od težine urezuje u vrat. Hlače su obično 3 broja premale pa se ocrtavaju slip gaće. Neizostavne su kožne japanke u krem, ili još bolje, crnoj boji.

2.Vrtovi Versaillesa na licu alias brada ala Craig David
Ovdje se još jednom dokazala ona zlatna da slika vrijedi tisuću riječi:

3.Počupane obrve.

Toleriram jedino ako muškarac ima monoobrvu pa ju pokušava rascijepiti na dva dijela uz pomoć voska ili pincete. U bilo kojem drugom slučaju, muškarac počupanih obrva izgleda mi ili kao lik u filmu Davida Lyncha, ili kao priprosti fudbaler.

4.Nagelirana jež-frizura

(Dobro, frizura je još njegov najmanji problem)

Srećom, u Zagrebu je ta frizura odavno otišla u ropotarnicu povijesti, no u rodnom se gradu nerijetko susrećem s dečkima kojima glava izgleda puna plamenih jezičaca. Najčešće se koriste oni jeftini, šareni voćni gelovi koji se počinju mrviti nakon pola sata pa im ramena izgledaju kao da su bili vani na snijegu.

5.Zmijske cipele na špic, redovito s kopčom (preferably Paciotti)

Ne smijem predugo gledati u ovu sliku jer bih inače proplakala krvavim suzama. Dress-code za Sokol/Pashu/Ludnicu/ubacinarodnjačkiklubpovolji/.

ŽENE

1. Ikakve špic cipele. Pogotovo s monogramom.

Need I say more?!

2.Tamne hulahopke od 20 dena,a ni uzorak baš ne pomaže.

Such a Shamballa thing to wear!

3.Olovka za usne tamnija od ruža.

Fenomen popularno znan i kao „crni pojas u pušenju“.

4.”Eksplodirala mi je petarda u ormaru” fenomen

Volim odmak, volim nekonvencionalnost, ali ne volim preforsirani cirkus. Znate ono, kako sam luda i spaljena pa ću nabaciti 3298 boja i uzoraka na sebe bez ikakva reda. Malo mi se vrti u glavi od pogleda u ogledalo ali ću rado pretrpiti ako će me tako doživjeti kao alternativnu osobu neopterećenu zapadnjačkim konvencijama.

5.Narančasti ten pojačan rumenilom u sličnom tonu i kosa tretirana kantom blajha

Majka ovog stilskog pravca: Donatella Versace, a u stopu je prati horda reš-pečenih sljedbenica, na čelu s Renatom Sopek.

UNISEX

1.Međugorska narukvica.

Nemam racionalno objašnjenje. Samo znam da se isflekam kad ih vidim, a vidim ih često.

2.Crocsice.

Jedna grupa na Faceu, čiji sam ponosni član, savršeno artikulira moje mišljenje o Crocsicama: „I don’t care how comfortable crocs are, you just look like a dumbass.“

No dobro, to je sve za ovaj susret. Najte kaj zamerit.

PostSecret je trebao biti tema mojega seminarskog izlaganja iz NM-a, no kako se ono -eto, čudni su putevi božji-izjalovilo, pokušat ću ovim putem. Dakle! PostSecret je kolaborativni internetski umjetnički projekt pokrenut u studenom 2004, od izvjesnog gospodina imenom Frank Warren. Na njegovu adresu dnevno stiže nekoliko stotina razglednica, i to ne bilo kakvih. Razglednice su to na koje su ljudi diljem svijeta anonimno istresli dušu. Njihove tajne, bilo tužne, smiješne, dirljive, morbidne, tričave, s one strane zakona, ma kakve god - uvijek me podsjete kako smo svi mi ljudi nekako ‘nakrivo’, i uvijek me nagnaju da se svake nedjelje u tjednu - već dobre četiri godine - vratim na PostSecret po još.

No uostalom, da ja više ne trkljam, jer ovo je jedna od onih ’slika vrijedi tisuću riječi’ situacija, prepuštam vas onim tajnama koje su mene pogodile u žicu. I ostavljam vam link da i vi pronađete svoje favorite.

http://postsecret.blogspot.com

Sve ove cirkusarije oko svinjske gripe su mi počele opasno nagrizati živce. Priča stara koliko i svijet, no očito nedovoljno stara da bi je svi prozreli. Dionice mafijaš…pardon, medicinskih kompanija krenule su silaznom putanjom i –oh, zanimljive li koincidencije- baš se otprilike u to vrijeme pojavila misteriozna, svirepa pandemija koja prijeti brisanjem čovječanstva s lica zemlje. Hmmm. Sapienti sat.
Svinjska gripa me između ostalog nimalo ne zabrinjava jer još uvijek mogu u sjećanju živo prizvati histeriju oko ptičje gripe: Hrvatski SWAT timovi, po nalogu najvišeg državnog mjerodavnog tijela, upadali su u kokošinjce po selima diljem Lijepe Naše i u smjeru kazaljke na satu zavrtali vratove sirotoj peradi, i nit’krive nit’dužne, otpremali ih na drugi svijet. Kako je sve na kraju završilo? Medicinske tvrtke su zaradile, skrenula se pozornost s drugih, važnijih tema, a puk je bio sretan jer smo za dlaku izbjegli smrtonosnu boleštinu. Win, win, win!
Nadalje, upravo mi je tragikomična količina uloženog truda medija da posiju paniku. Kad vidim zabrinuta, melodramatična lica tv voditelja koja tumače dijagrame rasprostranjenosti pandemije, ne mogu a da se ne zapitam, imaju li ti ljudi imalo profesionalnog digniteta? Jutarnji je čak darovao 100 000 zaštitnih maski. Možete li si zamisliti razinu uma osobe koja bi s nečim takvim preko labrnje izašla na svjetlo dana u zemlji gdje nije zabilježen niti jedan slučaj svinjske gripe? Kad bi barem postojala zaštitna maska protiv ovakvih podlih marketinških trikova…

Ja im poručujem sljedeće:

Kad jednom odlučite posjetiti Amsterdam, logično je da ćete za početak razmisliti i kojim ćete se prijevoznim sredstvom okoristiti. Mark my words: autobus ni u ludilu! Ne znam što mi je bilo kad sam pristala na 24-satnu vožnju u fetus-poziciji s cjelokupnim glazbenim opusom Dalibora Bruna u pozadini. Kao da su mi mali marsovci rastvorili lubanju preko noći, izvadili iz nje mozak i sakrili ga iza ormara. U svakom slučaju, nemojte biti glupi kao ja i izaberite avion.

Sad kad smo to raščistili, možemo u srž. Glavni grad Nizozemske je - fascinantan. Sve ono što me prije asociralo na tu zemlju, počevši od bicikala, kanala, vjetrenjača, klompi, tulipana, marihuane i prostitutki – uistinu je tako, ako ne i bolje (dobro, osim ovog zadnjeg, nisam probala XD) .

Iz neba pa u rebra. Nećemo se sad praviti fini nego ćemo odmah o objektima žudnje malog devijanta koji čuči u nama. Dakle ovako, trava se može nabaviti u coffee-shopovima kojih ima na svakom koraku. Najpoznatiji lanac je Bulldog, iako mjesta ni za lijek. Uvijek su at capacity. I nije samo slobodan prostor deficitiran, tamo je toliko zadimljeno da ćete kisik naći tek u tragovima. Asortiman ponude je raznovrstan; od brojnih vrsta te lake droge, ludih gljiva pa sve do kolačića oplemenjenih tim „herbalnim“ dodacima. Zanimljivo je da u tim kafićima ne smijete pušiti obične cigarete. Travu smijete.

(Moram priznati da ne volim travu jer mi uvijek evocira neugodne uspomene. Valjda zato što sam odrasla u malom mjestu gdje je mladež običavala zamotati malo origana u rizlu i poslije cijelu večer glumatati kako su teški narkomani. Puno više mi se svidio nizozemski dimljeni sir. Doma sam donijela jedan cijeli sanduk, na opće zadovoljstvo ostalih siroljubaca u obitelji.)

Proveli su nas i Red Light districtom, no nažalost, ne mogu vas počastiti fotkom budući da je fotografiranje zabranjeno. Zato ću se potruditi slikovito to opisati. Taj je blok grada u meni izazvao možda najveći kulturološki šok cijelog putovanja. Žene, raznoraznih veličina i boja, u raznim radnim odorama -barem ako se dvije trake u guzičnom procjepu mogu nazvati odorom- stoje u izlozima klijentima na „izvol’te“. Mnoge se erotično izvijaju i ambiciozno ližu falusoidne objekte, sve ne bi li bile što uspješnije među brojnom konkurencijom. Ako potreba stisne ili vam se neka posebno svidi, pokucate na izlog, dogovorite se za cijenu, upadate u sobicu, ona navuče zastor, pola sata hopa cupa uz obaveznu zaštitu, i eto nje opet u izlogu u borbi za kruh. U globalu, što je prostituka deblja/ružnija/ starija, cijena joj je niža. Žao mi je što o tim ženama govorim kao o komadu mesa u mesnici, no zakoni tržišta ne štede ni amsterdamske kupleraje. Uglavnom, ima ponude za svačiji ukus i džep, osim za heteroseksualne žene - nisam vidjela nijednu mušku prostituku. Koliko god mislim da je to zanimanje degradirajuće za ženu, utješno jest da su im svaka tri mjeseca omogućeni zdravstveni pregledi i zaštita od ljigavih makroa. I barem možete biti relativno sigurni da se iz Nizozemske nećete vratiti sa sifilisom ili nekim drugim suvenirom iz odjela spolnoprenosivnih bolesti.

Posjetili smo tri muzeja, Rijksmuseum, Van Goghov i Madame Tussauds. Rijksmuseum je prvenstveno posvećen njihovoj nacionalnoj umjetnosti, i izuzev Vermeera i Rembrandta, malo mi je slikara bilo poznato. Tamo se čuva impresivna Noćna straža koja zauzima jedan cijeli zid. U nju možete blejati sat vremena i još vam se čini da joj se niste dovoljno posvetili. Prije nekoliko desetaka godina jedan se psihopat zaletio prema toj vrijednoj slici sa škarama i lijepo ju isjeckao. Srećom, restauratori su odradili svoje i oštećenja se više uopće ne primijete.

Van Goghov muzej mi je osobno bio puno zanimljiviji jer osim Van Gogha, čuvaju i Picassa, Toulouse-Lautreca, Moneta, Gauguina… Uglavnom, stani-pani. Gužve su bile abnormalne, a vremena premalo u odnosu na broj eksponata, pa sam se pred svakom slikom mogla zadržati tek jako kratko, koliko god to blasfemično bilo. :/

Madame Tussauds nije baš toliko kulturološki vrijedan no u svakom je slučaju zabavan. Čak jedan dio muzeja služi za rekonstrukciju srednjovjekovnog Amsterdama. Kako hodate mračnim hodnicima, svako toliko vas iznenada, uz popratni vrisak, za ruku ščepaju skriveni zaposlenici muzeja odjeveni u vještice Što da vam kažem, izašla sam van sijeda

Bicikli su na svakom koraku. Morate biti jako oprezni da vas koji ne pokosi dok se divite okolnim građevinama. Postoji čak i taxi-bike; vi se sjednete a taksist pedalira i dovede vas do željene točke. Ja se nisam usudila probati tu vrstu prijevoza, mislim da se podrazumijeva da je taj tip usluge rezerviran za vitke ljude.

Standard stanovnika Nizozemske je na jako visokoj razini; tamo postoji srednja klasa u pravom smislu riječi. Na primjer, nezaposleni u Nizozemskoj primaju naknadu od tisuću eura i još imaju pravo na plaćena 2 tjedna godišnjeg, valjda da se oporave od stresa jer su nezaposleni. U svakom slučaju nešto na što bi im i mnogi zaposleni Hrvati pozavidjeli. Prosjaka uopće nema, za razliku od primjerice Italije gdje ti ne daju disati.

Još jedno obilježje pomoću kojeg se vidi njihov visoki standard, a koji usto predstavlja pravu kušnju za znatiželjne turiste koji vole zabosti nos tamo gdje mu nije mjesto, je nepostojanje ikakvih zavjesa ili roleta na prozorima. Ljudi toliko vape za svakom zrakom sunca da im ne pada na pamet išta navlačiti na prozore, čak ni noću. E sad, u čemu je caka. Smatra se izuzetno nekulturnim gledati u unutrašnjost tuđih stanova, koji, btw, izgledaju kao iz žurnala za uređenje interijera. Možete si zamisliti kakvo to iskušenje predstavlja za turiste nenaviknute na takav običaj. Ja sam se svojski trudila ne buljiti, sve do jednog događaja koji mi je pomutio ionako slabu pamet. Šetala sam centrom grada, a u jednom obližnjem stanu u prizemlju, šetao se *obnaženi* muškarac, prekrasan obdareni mulat! Bacila sam bonton u obližnji kanal i razjapila vilicu do poda. Onda sam se pribrala, obrisala sline i krenula u daljnje razgledavanje.

Summa summarum… Grad zapanjujuće ljepote, blagostanja, prijateljski nastrojenih ljudi, i, najvažnije, izuzetno napredan i otvoren. Nemojte kao neki iz naše grupe cijeli boravak u Amsterdamu provesti motajući rizle i uvlačeći dimove. To možete i doma.

U svakom slučaju topla preporuka. <3

Prije otprilike dva tjedna sam svojoj nevelikoj publici obećala da će iduća glava na panju biti ona RTL-ova, dakle, neka masakr započne

Ne znam kakva je situacija danas, no sjećam se razdoblja kad je RTL stalno pilio po onim morbidnim serijama o forenzičarima. Znate i sami, ciklus Forenzičari, Novi Forenzičari, Najnoviji Forenzičari, Najnajnajnoviji Forenzičari i tako redom. Svaka bi epizoda uredno počinjala scenom u kojoj bi se raskomadani dijelovi tijela neke nesretnice tumbali po prtljažniku automobila lokalnog psihopata, no dalje ne znam što je bilo jer bi me prizor rakasapljenih ekstremiteta obično prisilio da promijenim kanal.

Gotovo jednak teror je u mene usadila Dadilja. Ne znam jeste li čuli za onu Nietzscheovu teoriju prema kojoj je život neprestano cikličko ponavljanje; sve ono što smo jednom proživjeli proživljavat ćemo bezbroj puta, i tako unedogled. U slučaju RTL-ovog emitiranja Dadilje ta teorija definitivno dobiva na uvjerljivosti. Navodno je sad ukinuta, no ja se ipak ne bih pretjerano veselila. Sigurna sam da ćemo za koji tjedan opet imati priliku uživati u pustolovinama nanny Fine.

Uglavnom, long story short, iritiraju me što nam nude filmove i serije iz pretpotopnog razdoblja, i još svaki odvrte najmanje 15 puta, za slučaj da smo ih nekako uspjeli propustiti.

Što me još živcira? Pa, ne smijem nikako zaboraviti onog njihovog spikera koji svemu mora dodati dozu dramatičnosti, pa makar najavlijvao reportažu o uzgoju šećerne repe u Sisačko-moslavačkoj županiji. „Nakon ove reportaže, više nikad nećete imati iste poglede na uzbudljivi svijet proizvodnje šećera…Hoće li se repica Repa i njezina majka Repina spasiti od pogubnog zamaha srpa moslavačkog ratara, gledajte samo na – (kratka stanka) RTL televiziji…“ ARGHHH!

Dalje, mrzim i te dozlaboga dosadne „mozaične“ emisije o selebritijima, koje su usto toliko bolno elaborirane da zauzmu cijelo božje poslijepodne. 376 najbolje odijevenih zvijezda, 792 najseksipilnijih američkih glazbenika, 284 najluksuznijih kuća holivudskih glumaca –> KOGA BOLI QRAC!!!

Ništa bolje nisu ni emisije koje se bave „neobičnim sudbinama običnih ljudi“. No uostalom, što ja pričam, pustit ću legende da govore umjesto mene :):

Da se sad ne obrušim na ostale strahote kao što su Kunolovac, tarot linije raznorazne, Hrvatska traži zvijezdu i ine, jer biste dočekali starost prije nego bi tekst došao do kraja, udijelit ću im i jednu pohvalicu. Priznat ću da ima nečeg privlačnog u Večeri za pet:) Možda to penzioner progovara iz mene, a možda i student nesposoban za kuhanje, no uglavnom, emisija mi se sviđa

E sad, znate kako nešto što je inače prosječno izgleda fantastično ako je u debelo ispodprosječnom društvu? Ista je situacija ovdje s HRT-om. Iako im plaćamo nemalu pretplatu i svejedno se nagutamo tona reklama, iako se previše politike miješa u HRT-ovo uredništvo, iako su izgubili koncesije koje nisu smjeli izgubiti (Rukometno, npr.), svejedno stoji da jedini imaju program od kojeg mi se želudac ne preokrene naglavačke. I, moje skromno mišljenje, jedini su koji nas ne zaglupljuju.

Sad kad sam prosula novu dozu otrova, vraćam se medijskim sustavima. O, sudbo kleta!

Pozdrav čitateljstvu. Uzevši u obzir da je ovo blog u sklopu kolegija Novi mediji u sklopu fakulteta novinarstva, palo mi je na pamet da ne bi bilo loše da dam svoj subjektivizirani osvrt na svaku od tri glavne tv-kuće u Hrvatskoj. Dakle, da započnemo…

NOVA TV
Meni osobno najteže probabljiva tv-kuća. Ako izuzmemo rijetke kvalitetne serije poput Seinfelda ili Života na sjeveru, sve ostalo emitirano na Novoj za mene predstavlja jedan veliki test izdržljivosti.
Mogu shvatiti, dapače i podržavam, da danas ljudima trebaju ‘laganiji’ sadržaji kako bi se opustili od stresne svakodnevice. Nitko, dakako, ne očekuje od čovjeka koji je 8,9, 10 sati crnčio na poslu (i vjerojatno za crkavicu od plaće), da dođe doma i s veseljem se posveti trosatnoj emisiji posvećenoj finesama razumijevanja Hegelove Fenomenologije duha.  Ali, ovo na NovojTv je jednostavno odavno prešlo svaku granicu zdravog razuma, o dobrom ukusu da se i ne govori.
U nasumičnim naletima mazohizma, znam nabasati na Red Carpet. Teatar apsurda se može pokriti po ušima od srama kraj RC-a. Cirkus kiča, kretenizma i petparačkih sadržaja, “luckastih” intervjua- nota bene- *novinarke* Fani Stipković i, kakti, “otrovnih” komentara Fešngurua.
Probisvijeti koji paradiraju po toj emisiji općenito nemaju bogznašto pametno reći, a kamoli učiniti, a svi se od prvog do zadnjeg guraju pred kameru kao da su zadužili cjelokupno hrvatsko društvo svojim likom i djelom. A Nova, sve u cilju podizanja rejtinga gledanosti, iskorištava i sramoti pred kamerama ljude kojima bi, nemojmo si lagati, očito više godio boravak u nekoj ustanovi zatvorenijeg tipa.
No vrhunac ovog užasa mi je ipak ona obnažena sirotica koja nas na kraju svake emisije revno izvještava o najnovijim tračevima na hrvatskom zvjezdanom nebu. Redovito me preplavi osjećaj muke kad je gledam kako se, gotovo kao od majke rođena pred milijun ljudi, bori s onih nekoliko rečenica na blesimetru.
Farmu se svojski trudim izbjeći, ali kao što ste vjerojatno i sami posvjedočili, to je pothvat otprilike jednake težine kao i cijepanje atoma. Dovoljno je da otvorim portal Jutarnjeg (ozbiljna novina, jel) i odmah me zapljusnu informacije o tome kako je Simona stiskala Anti prištiće i kako je Marija zatražila dildo i kako su se ove dvije posvađale oko zagorjelog doručka.
Ja zbilja više ne znam što je sljedeće s tim reality-showovima? Hoćemo li ugurati kameru u Simonin rektum i to pratiti na live streamu?
Naravno, ne možemo svu krivnju svaliti na tv-kuće koji nude realitije, budući da je publika ta koja ih zahtijeva i traži. Vječno pitanje, tko je kriv, je li prije bilo jaje ili kokoš, jedno je sigurno: ljestvica vrijednosti nam je gadno poremećena.
A kad smo već kod poremećenih vrijednosti, ne mogu sakriti svoj ushit što su ukinuli Trenutak istine. Ja znam da je Hrvatska siromašna zemlja, i da ljudima treba novac, ali to zbilja nadilazi moje mogućnosti shvaćanja - kako netko može sjesti u onu stolicu i blamirati pred cijelom zemljom iznoseći svoje prljavo rublje za nevelike novce?
O Vijestima na Novoj nemam osobito mišljenje budući da i njih izbjegavam, no onih nekoliko puta što sam ih pogledala, iziritirala me velika količina neprofesionalnosti, senzacionalizma i lešinarenja. Da ilustriram; povod je bio, ako se ne varam, donošenje presude ubojici K. Šušnjare (premale, jasno). Obitelj je bila izbezumljena od bola, Kristinina majka je bila obuzeta bijesom i osjećajem nemoći, psovala je i plakala, a što su ovi bešćutni idioti učinili?  Tutnuli joj mikrofon pod  nos, popratili cijelu scenu kamerom i sve to uredno emitirali. Što reći.
Nadalje su mi se zamjerili kad su otkantali Vedranu Rudan. Bjelodano je zašto su je angažirali. Žena se služi jeftinim provokacijama i psovkama, i to publiku pali i na taj je pseudoskandalizam Nova računala, no ono što im je promaknulo jest da Rudanica počesto zna reći i koju pametnu. Što je bio slučaj s ubijenom palestinskom djecom u Gazi. Svaka joj je bila na mjestu, a prišili su joj etiketu “antisemita” i dali otkaz.  Pojavile su se spekulacije da je taj potez povukao predsjednik grupacije koja je vlasnik Nove, inače Židov. No u Vedraninom govoru nije bilo ništa protužidovski, odnosno barem ništa usmjereno prema Židovima kao takvima, već prema agresorima u pojasu Gaze. To je i sama Rudan naglasila, no netko je očito, rukovodeći se osnovnoškolskom logikom, imao problema s iščitavanjem među retcima.
Nova-lova i ova sad novouvedena tarot linija su posljednji čavao u lijesu NoveTv. Što se ta dva sadržaja tiče, ne bih niti počinjala s argumentima, budući da iskreno ne znam odakle bih započela. Sama pomisao na to u meni izaziva psihosomatsku reakciju u obliku akutnog osipa.

U idućem nastavku serijala, na tapetu će nam biti RTL. Pa do čitanja…

Kažu da se prvi mačići bacaju u vodu. Ako zanemarim bukvalno značenje, ta mi je misao od velike utjehe u situacijama poput ove. (…)
Za početak, nisam uopće planirala večeras pokrenuti svoj blog, no eto kao što vidimo, čudni su putevi Božji…
Naime, satrana od umora jer sam 45 minuta sumanuto ribala pod u kuhinji, samo sam tresnula u krevet. Na polici je ostala šalica čaja (okus brusnica-nar) od popodneva.
Iako sam se nalazila u ležećem položaju, pokušala sam ju prisloniti ustima. Naravno da mi je trenutak kasnije lice bile mokro i da su mi nosnice bile pune čaja. Samo sam se prebacila na bok, dok se čaj cijedio po jastuku. (…)
Znala sam da slijedi još jedna iscrpna introspekcija u sitne noćne sate potpomognuta nemalom količinom kofeinskih stimulansa. I kvragu i sve, već kad sam se razbistrila, onda barem da budem produktivna i podijelim s vama nekoliko svojih bisera mudrosti.

Odmah na početku, nameće se pitanje o čemu da pišem u svojem prvom postu.
Nekako slutim da vas ne zanima moja dnevna rutina, što je veoma razumljivo, jer počesto i sama gubim interesa za istu. Ekonomska kriza, naši radišni političari, hrvatsko-slovenski spor i ine tragikomedije su mi hard-core naporne i izlizane teme i inače, a kamoli u ovo gluho doba noći kada većina ljudi ili spava kao klada ili pripita baulja po plesnim podijima. Dakako, uvijek se možemo obrušiti i na naše new-age intelektualce Simonu i Antu Gotovca, ali, ostavimo ipak tu nesretnu opciju samo za krajnju nuždu.

Ma, on second thought…

Ova se metoda eliminacije na kraju redovito pokaže kao veoma nezahvalno rješenje - najbolje da ja za prvi post samo premećem iz šupljeg u prazno, to mi ionako najbolje ide. Čini se da je moj ambiciozni plan da čitatelje Studosfere zadužim svojim briljantnim umotvorinama neslavno propao

Bit će uostalom prilika za beskrajne traktate o boljkama suvremenog društva. Barem u Hrvatskoj - inspiracije nikad dosta!
Za prvi put ste ipak pošteđeni, ali - ne zadugo

P.S. Do tipkanja & budite brzi! Snimila sam ja u onoj dvorani D puno pametnih glava u čijim postovima jedva čekam uživati

P.P.S. Ništa bez dobre glazbe, right?